Staša Košarac podržao je inicijativu za zaustavljanje stanogradnje u Istočnom Sarajevu, ali kao jedan od razloga nije naveo samo urbanističko uređenje grada, nego i potrebu za „očuvanjem demografske slike“, „naših vrijednosti“ i „našeg načina života“.
„Moramo primarno voditi računa o očuvanju demografske slike našeg grada, naših vrijednosti i našeg načina života. Moramo čuvati naše Istočno Sarajevo, jer je naš grad bedem Srpske“, poručio je Košarac.
Upravo taj dio njegove argumentacije ovu inicijativu čini problematičnom iz perspektive individualnih sloboda. Vlast ima pravo određivati urbanistička pravila, sprječavati bespravnu ili prekomjernu gradnju i voditi računa o infrastrukturi. Međutim, demografski sastav stanovništva ne bi smio biti kriterij prema kojem se odlučuje hoće li se graditi stanovi i ko će se u neki grad doseljavati.
Slobodno društvo počiva na principu da građanin može kupiti ili iznajmiti nekretninu i živjeti tamo gdje želi, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili politički identitet. Ako ograničavanje gradnje služi očuvanju određene etničke ili identitetske strukture grada, urbanistička politika prestaje biti samo pitanje prostornog planiranja i postaje instrument demografskog inženjeringa.
Košarac je tu poruku dodatno naglasio tvrdnjom da su Srbi nakon rata napustili Sarajevo jer nisu željeli živjeti s onima koji su ih „ubijali, mučili, proganjali i hapsili“, nakon čega je poručio: „Istočno Sarajevo je naša kuća i moramo je čuvati.“
Takva formulacija grad ne tretira prvenstveno kao zajednicu slobodnih građana nego kao prostor koji pripada određenom kolektivu i čiju strukturu treba politički štititi. Posebno je problematično kada takvu poruku šalje državni ministar.
Slobodomjer zato ovakav stav ocjenjuje kao NESLOBODARSKI. Urbanistička pravila trebaju štititi prostor i kvalitet života, a ne poželjnu nacionalnu ili demografsku strukturu stanovništva. Pravo čovjeka da kupi stan, preseli se i živi gdje želi ne bi trebalo zavisiti od toga uklapa li se u nečiju zamišljenu „demografsku sliku“.