Tokom posjete Izraelu, članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović sastala se s izraelskim ministrom vanjskih poslova Gideonom Sa'arom. Nakon sastanka objavljene su uobičajene diplomatske poruke o bilateralnim odnosima, ali je posebnu pažnju privukla izjava izraelskog ministra da su razgovarali o „potrebi zaštite hrišćanskih manjina u Bosni i Hercegovini“.
Takva formulacija izaziva niz pitanja. Prije svega zato što u Bosni i Hercegovini Srbi i Hrvati nisu kršćanske manjine, već dva od tri konstitutivna naroda na kojima počiva ustavni poredak države. Njihova politička prava zaštićena su Ustavom BiH, entitetskim uređenjem, domovima naroda, mehanizmima veta i brojnim drugim institucionalnim instrumentima.
Zbog toga je zanimljivije pitanje kako je izraelski ministar uopće došao do zaključka da u Bosni i Hercegovini postoje „ugrožene kršćanske manjine“ kojima je potrebna posebna zaštita.
Odgovor se vjerovatno ne nalazi u detaljnom poznavanju bosanskohercegovačkog ustavnog sistema, nego u političkom narativu koji predstavnici SNSD-a već godinama predstavljaju međunarodnoj javnosti.
Milorad Dodik, Željka Cvijanović i drugi zvaničnici Republike Srpske već duže vrijeme nastoje političke sporove u Bosni i Hercegovini prikazati ne kao pitanja ustavnog uređenja, nadležnosti ili raspodjele političke moći, nego kao sukob između navodno ugroženih kršćana i dominantnih muslimana. U takvom narativu Republika Srpska se predstavlja kao brana „kršćanskih vrijednosti“, dok se politički zahtjevi iz Sarajeva nastoje prikazati kao prijetnja tom identitetu.
Takav pristup posebno je intenziviran posljednjih godina, paralelno s jačanjem identitetskih i antiimigracijskih politika u dijelu Evrope i Sjedinjenih Američkih Država. U određenim političkim krugovima sve češće se govori o navodnom sukobu civilizacija, zaštiti kršćanskog identiteta i prijetnji koju navodno predstavlja islam.
U tom kontekstu nije teško razumjeti zašto je upravo formulacija o „ugroženim kršćanskim manjinama“ mogla pronaći plodno tlo kod dijela međunarodnih sagovornika. Ona se uklapa u već postojeće političke obrasce koji složene političke i društvene sukobe svode na jednostavne vjerske i civilizacijske podjele.
Istovremeno, takva retorika poklapa se i s politikama aktuelne izraelske vlade Benjamina Netanyahua, koja posljednjih godina međunarodne odnose često posmatra kroz prizmu sukoba između zapadnih i islamskih političkih i kulturnih identiteta. U tom okviru priča o „ugroženim kršćanima“ u Bosni i Hercegovini postaje politički razumljiva, iako ne odgovara stvarnom ustavnom i političkom položaju Srba i Hrvata u zemlji.
Nije slučajno da se nakon sastanka govori o zaštiti „kršćanskih manjina“, a ne o Dejtonskom sporazumu, konstitutivnosti naroda, entitetskim nadležnostima ili drugim pitanjima koja zaista dominiraju političkim raspravama u Bosni i Hercegovini. Sama formulacija sugeriše pokušaj da se politički sporovi predstave kao vjerski sukob između muslimanske većine i ugroženih kršćana.
Problem takvog pristupa nije samo u njegovoj netačnosti. On proizvodi osjećaj kolektivne ugroženosti, produbljuje identitetske podjele i političke nesuglasice pretvara u vjerske sukobe. Umjesto da građane posmatra kao pojedince sa jednakim pravima, ovakva retorika ih svodi na pripadnike kolektivnih grupa koje su navodno trajno ugrožene od drugih kolektiviteta.
Slobodno društvo počiva na jednakosti građana pred zakonom i zaštiti individualnih prava. Politika koja društvo posmatra prvenstveno kroz prizmu vjerskih kolektiviteta i njihovih navodnih egzistencijalnih sukoba ide u suprotnom smjeru.
Ocjena: NESLOBODARSKI
Narativ o „ugroženim kršćanskim manjinama“ u Bosni i Hercegovini ne odgovara ustavnom položaju Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda. Njegova svrha nije objašnjavanje političke stvarnosti, već mobilizacija podrške kroz osjećaj kolektivne ugroženosti i predstavljanje političkih sporova kao vjerskih sukoba. Takav pristup produbljuje podjele i predstavlja primjer neslobodarske politike identiteta.